nova Ja

That Love is all there is, Is all we know of Love.

20.02.2011.

Ono sto nazivamo zivot u biti je putovanje do smrti. Ono sto nazivamo smrt, zapravo su vrata zivota.

Molim vas dragi blogeri... onoga koga volite - bio vam partner, sestra, brat, roditelj, prijatelj... uhvatite za ruku, zagrlite, poljubite, recite mu/joj ono sto vam je na dusi.. Zahvalite se..
Jer mozda cete se jedno jutro probuditi i te osobe nece biti pored vas .. i onda ce vam biti zao zbog svih propustenih prilika. Jucer sam izgubila prijatelja, ma skoro sam ga osjecala kao da mi je otac (po godinama je mogao biti).. Bila sam mu zahvalna za sve sto je uradio za mene i supruga, I rekla sam mu to. A naucio nas je da se pravilno hranimo a da ne budemo gladni. Zahvaljujuci njemu i njegovoj supruzi do sada sam skinula 14 kg za manje od cetiri mjeseca. Pomogao nam je da shvatimo da nije zabranjeno sanjati, i pokazao nam kako mozemo ostvariti svoje snove. Nazalost njega nece biti tu da me vidi sa idelnom tezinom, nece ga biti da zajedno proslavljamo uspjehe... zato dragi blogeri.. cuvajte drage ljude!

14.02.2011.

:)

Dugo nisam pisala.. nije da nisam imala sta, jesam ali nikako da se nakanim. Naravno redovno sam pratila vase zapise dragi moji blogeri.
U proteklom periodu desilo nam se nekoliko super stvari!
Super je sto sam shvatila da sam u odlicnom radnom okruzenju (kada uzmem u obzir neke druge kolektive o kojima pricaju moji prijatelji ili poznanici); nakon samo pet mjeseci rada sam promovisana i sada imam mali zenski tim, za koji vjerujem da ce imati puuuno uspjeha u radu! Girl power :D
Ono sto je fantasticno je cinjenica da smo suprug i ja nasli nacin (ili je nacin nasao nas) skidanja kilograma a zahvaljujuci kome napokon provodimo kvalitetno vrijeme zajedno, vise setamo, druzimo se sa pozitivnim ljudima, i sto smo i mi sada u stanju mijenjati zivote drugih ljudi na bolje...
Ove godine suprug i ja obiljezavamo jubilej :) 10 godina da smo zajedno.. i to je fantasticno.. to je najboljih deset godina u mom zivotu, period u kome smo prosli toliko divnih, ali i tuznih stvari zajedno.. ali ni jedno nase iskusenje sada nebih mijenjala ni za sta!
sjetih se jednog pjesmuljka: kad sam sa njim cvjeta ruza sto... i svaki dan je valentinovo!

15.07.2010.

Nedostajes...

"God saw you getting tired and a cure was not to be. So he put his arms around you and whispered "come to me". With tearful eyes I watched you, & saw you pass away. Although I loved you dearly, I couldn't make you stay. A goldenheart stopped beating, hardworking hands at rest, God ...broke my heart to prove to me..., he only ...takes the best."

Proslo je vise od mjeseca od kada sam te zadnji put vidjela.. a predzadnji put .. nisam ni sanjala da ce to biti zadnji put da sam te dodirnula, pomilovala, da sam te drzala za ruku, milovala ti lice, masirala hladnjikave noge,,, zadnji put da sam te poljubila.. Tako me boli.. ova praznina koju si ostavila za sobom, i ljuta sam na tebe sto si odustala od borbe jer.. imale smo toliko toga jos da se zajedno radujemo, toliko toga da zajedno slavimo.. i nista vise nikada nece biti isto jer tebe nema.. Ni nasa kucica, ni nasa basta, ni ruze.. ni kamenjar sa cvijecem.. sve je nekako tamnije i djeluje zaraslo iako mama o svemu i dalje vodi brigu.. Nedostajes mi.. toliko puta na dam okrecem broj nase kuce da ti cujem glas, da vidim kako si raspolozena, koliko te koljena bole.. Tako sam tuzna sto nisi vise medju nama.. i pokusavam da zamislim, pokusavam da vjerujem da si na nekom boljem mjestu, gdje je sve fino i zeleno, mirno, gdje te noge ne bole, zamisljam da setas sa dedom i da mi se smijesite.. al ne pomaze!! Nista, nikakvo sjecanje, nikako zamisljanje ne moze umanjiti onu prazninu koja je ostala iza tebe. I najvise me izludjuje kada cujem komentare "hajd, baka je, pa godine su.." - sve je to istina osim toga da ti meni nisi bilo kakva baka (tipa one koju vidjas par puta u mjesecu) - ti si moja Baka, moja Baki, koja je da bi mene cuvala ranije otisla u penziju, s kojom sam provela 26 godina svog zivota... s kojom sam dijelila sve tuge i radosti, sve uspjehe i padove, pricala ti o prvim simpatijama i ocjenama u skoli..  i nisi bila samo moja Baka.. toliko mojih prijatelja te voli!! Mnogima si kao i meni, duboko u srcu i jako sam ponosna sto je to tako. Sto se nisi vise borila??? Pomogla bih ti, znas da bi!!! Falis mi... blizi se moj rodjendan a tvoj imendan.. a tebe nema da me zagrlis i pozelis mi srecu.. Nikada, nista vise nece biti isto bez tebe.. nikada.. Volim te Bakice..zauvijek tvoja Nana

 

14.01.2010.

ne znam...

Jucer je moja kolegica, koja je 70% ispita polozila na osnovu mojih zabiljeski, skripti i sazetaka polozila zadnji-najtezi ispit kod profe dusmana, i za koji dan ce braniti diplomski... A ja.. osjetila sam radost zbog nje jer pokusava ko zna koliko dugo, ali sam osjetila i ono sto ne volim - ljubomoru :S ... i povrh svega ljuta sam na sebe, pravo sam ljuta.. Jer nisam u stanju da sjednem, saberem se i uhvatim se knjige.. i zavrsim ta 3 ispita i kolokvij... nije da nisam pšokusavala, jesam Boga mi! Nebrojeno puta donosila knjige na posao, pokusavala navece da ih citam (dosla ni dokle), trazila literaturu po internetu (za naucno-istrazivacki rad koji sam super osmislila) al nikako se nakaniti, nikako sebe natjerati da zapocnem..nako zaozbilje. Bijah ja nadprosjecna sutdentica sa dobrim ocjenama, sa zeljom da se posvetim jednoj oblasti koja me praaaavo zanima (odnos monoteistickih religija)... ali sada jednostavno nemam vise zelje ni energije, ni kuveta... I ljutim se na sebe. Necu da budem jednu u moruz mnogih koja zna jako puno o mnogim oblastima a nema fuckin papir koji na kraju biva jedini bitan - ili jesi ili nisi VSS... S druge strane 95% mojih kolegica i kolega je na birozu sa tim papirom, i "sa strane" cuvaju djecu, rade po videotekama... a ja imam posao (radim od prve godine studija ) za koji svi kazu woow blago tebi.. i posao je stvarno zanimljiv ... al ja se ne osjecam dobro jer nemam taj papir... pa ako znate kakav provjeren recept - javite mi!

***
Suprug i ja planiramo pokretanje vlastitog biznisa u toku ove godine. Ne zelim govoriti o cemu je rijec jer mi dosadilo da mi ljudi đone ideje, ali reci cu da nije nikakva proizvodnja niti komercijala... I mi smo to fino osmislili, sta, kako, napravili plan za sljedecih deset godina, izanalizirali sve moguce... I sinoc on mene pita sta bih ja voljela raditi kada mastam.. ono kada uklonis realnu situaciju, sve prepreke - sta jeto sto bi voljela raditi... Ja sam tada rekla da se bojim svakog pocetka. I sinoc sam do duboko u noc razmisljala o tome. Stvarno sta ja zelim? Ne znam... fakat ne znam sta JA zelim - a to je tako strasno...

23.12.2009.

ukratko

Ja mislim da sam ja jedinstvena vrsta bloggerke - skoro nikada ne pisem ali redovno citam meni najdraze blogove, i uvijek kada ih otvaram se nadam da cu procitati nesto lijepo.. i uglavnom tako i biva.. raduju me vasi uspjesi i bole vase tuge, razumijem vase nedoumice, suosjecam sa vama u vasoj patnji..jednostavno blogger je neodvojiv dio mene. I onda osjecam griznju savjesti sto i ja ne pisem redovnije..ali ovo sam apslovirala xy puta do sada..
Ono sto zelim da kazem je da sam pocela sa onim zbog cega sam pokrenula voaj blog. Blog nosi naziv "Nova ja" - jer kako razmisljah prije par godina kada sam ga pokrenula taj proces koji sam zapocela ce me iz temelja promijeniti. Tu sam se presla. Vremenom sam se ja mijenjala, oblikovala se me okolnosti, dobre i lose stvari koje su se desavale i nisam postala nikakva "nova" nego odraslija, ozbiljnija i (nevjerovatno!) sramezljivija (moja mama bi rekla nisi vise drcna kao sto si bila). A proces o kome govorim je u stvari mrsanje. Vidite ja sam cijeli svoj zivot bila okruglica, nasmijana debeljuca (tesko je izgovoriti za sebe rijec debela jer kada ste njom vrijedjani cijeli zivot jednostavno je zamrzite) i super sam funkcionisala sa velikim viskom kilograma - kretala se, plesala, uzivala u zivotu (istina imala sam faze samo crne i preogromne dojece, al ko nije? :D) I odlucila sam. Odlucivala sam nebrojeno puta, nebrojeno puta bila na kojekakvim dijetama i rezimima, cak mrsala uz pomoc dvije doktorice nutricionistice al sve je to bilo kratkog daha. I kao sto znate zadnje dvije godine su mi zaista bile uzasne na privatnom planu, a ima li sta ljepse od tjesenja hranom? I nisam se obazirala na to jer imala sam i imam, hvala Bogu ljude koji me vole takvu kakva sam. Ali u meni je veeelika zelja da imam bebu, a svjesna sam da je debljina (ha! izgovorila sam) veliki riziko faktor. Sto opet mozda ne bi bio problem da je moj suprug zdrav i da moze da se brine o meni. Ovako sam shvatila a moram preuzeti odgovornost za svoj zivot, za svoje zdravlje jer cu jedino tako ispuniti svoju zelju i svu ljubav koju imam pokloniti jednom malom bicu. Buduci d aje i suprug nabacio koju kilicu viska odlucili smo da krenemo - uzeli smo knjigu nisam 100% sigurna u naziv al ide nekako "Kako do zdrave tezine" by klinika Mayo - i suprug je dobio zaduzenje za organizaciju dnevnog menija i pripremanje obroka :) i uspjeh se pokazao: za dva i po mjeseca sam smrsala 10kg :D a do neke priblizno idealne tezine me ceka jos oko godinu dana rada na ovom polju. U biti djeluje dugo, ali vjerujem da ce onda to biti prava stvar. Jer vec sada mi stvari letaju na meni, iza NG moram nositi na suzavanje :). I da vam kazem ne odricemo se nicega, jedino sto fakat ne koristimo su bijelo brasno i obicni secer (koristimo integralni kruh - klasov tost, integralne spagete, integralnu rizu i fruktozu).
Najsmjesnije mi je sto suprugu svi govore kako se stanjio (sto je vidno, a meni iako je vidno niko nista ne govori (osim porodice i naaajiskrenijih prijatelja). valjda se ljudi boje sta li? :D
***
Sto se tice stanaj mog supruga apsolutno smo razocarani u ovdasnje ljekare. Ljetos je proveo skoro dva mjeseca u bolnici da bi oni na pola strane napisali da ima pomjeranje prsljenova u vratu al da treba raditi dodatne pretrage!! Nevjerovatno. Ja sam se odlucno bacila na nalazenje rjesenja vani, i nekako smo stupili u kontakt sa ljekarima u Njemackoj (Keln/Bon) koji su pregledali snimke magneta i rekli da postoje vidne povrede kicmene mozdine ali da sto prije dodjemo da bi mogli da uspostave dijagnozu i odrede terapiju.Taj poduhvat ce nas kostati izmedju 7-10 milja eurica, obratili smo se suprugovoj firmi za pomoc i onako su bili susretljivi, ali jos uvijek konkretno nisu nista uradili. Sami smo skupili i ustedili manji dio novca, dio su nam dali prijatelji i cak nana jednog prijatelja (sto nas je sokiralo), onda su suprugove kolege izmedju sebe skupile "za na kafu" i tako.. Ako sse firma uskoro ne oglasi dici cemo kredu, jer njegovo zdravlj je najvaznije. A ako neka operacija ili sl bude potrebno, bojim se da cemo morati praviti neku humanitarnu akciju vecih razmjera. Nikada, nikome ne zelim da bude u takvoj situaciji... nikada niko!
***
Ako bih sumirala ovu godnu to bi ukratko bilo: prva polovina uzas, kraj prve polovine budjenje nade, druga polovina stand-by :) iliti iscekivanje nekog rjesenja, iscekivanje cenzora (za naplatu osiguranja koje razvlaci do bezobraznih granica), iscekivanje ko zna cega... S druge strane shvatili smo ko su nam pravi prijatelji, i ovim putem im hvala za sve razgovore, za sve sutnje, za sve zagrljaje! Kada covjek ima podrsku u porodici, prijateljima i kada nadjes nesto sto ce ti pomoci da obnavljas svoju energiju (a ja sam pronasla reiki!) onda imas dovoljno snage da vjerujes! Vjerujes u bolje sutra, vjerujes da ce sve biti u redu, vjerujes u svoju buducnosti! Vjerujem u cuda!

Svima zelim dobro zdravlje, licno zadovoljstvo, uspjeh, porodicnu harmoniju i puuuno ljubavi u Novoj 2010. godini!

16.06.2009.

... bez naslova...

Po ko zna koji put cu da napisem: tako bih voljela svakog dana da pisem na blogu..ali trenuci kada osjecam potrebu za tim jako brzu nestanu i ne dopuste mi da se ispraznim... A znam da bi mi tako mozda bilo lakse... al eto...
Prije nesto vise od mjesec dana Voljeni je izasao iz bolnice... na slabasnim nogama ali na nogama!! Bila je to dobijena velika bitka! Nazalost ne rat.. i kako stavri stoje rat necemo ni dobiti, ali hrabro uspijevamo izvojevati neke bitke... (ne znam otkud mi ova militaristicka usporedba!!!)
Preko socijalnog smo dobili kolica (koja su uzasno nekvalitetna al poklonjenom konju s eu zube ne gleda - iako svi mi odvajamo veeeliku svotu od plate za pio, mio, socijalni i sl, i ond adoziivs da mlad covjek od 31 godine dobije neka dedinska kolica koja se klimaju - najjefitnija jer je tako fond odredio, al to je neka druga prica) i moram priznati da su nam dosta pomogla da bi Voljeni mogao "prosiriti radijus kretanja" .. naime uprtimo kolica i krenemo u setnju, i onda Voljeni hoda dok ne osjeti slabost u nogama i rukama (nekih 100-200 metara zavisi od bolova) i onda sjedne u kolica a ga ja guram dok se ne odmori i onda opet malo hoda i tako sve dok ne obavimo sto smo planirali... Cesto osjetim poglede ljudi koji nas vide,posebno onaj dio kada on ustane iz kolica (ko ono jao vidi prevaranata) a ja samo cooliram i zahvaljujem se Bogu sto to moze.... jer ne znam koliko ste obratili poaznju ali u Novom Gradu - potez Mojmilo - Alipasino i Mojmilo-Dobrinja skoro da nema uredjenih "spustova" za invalidska kolica... i stvarno ne znam kako to rjesavaju ljudi koji su trajno prikovani za ista..... Ruku na srce sam centar dobrinje je super uredjen za invalidska kolica al valja stici dotle! Ali sretna sam ipak! Nismo jos nijednom isli do grada u setnju/voznju :)) iako smo oboje zeljni istog...
Naravno od izlaska Voljenog iz bolnice nisu izostali odlasci na razno-razne preglede,pa je tako bio i kod ortopeda, i od svih lijecnika do sada, ovaj mi se ucinio kao neko ko bi napokon nakon dvije i po godine bolova, patnje, poteskoca u kretanju i svega necega mogao se istinski zainteresovati i odreidti pravu dijagnozu. I taj cika doktor je na zadnjoj kontroli rekao da bi bilo najbolje da Voljeni legne u bolnicu da urade jos neke pretrage. Tu smo vijest docekali ko da nam je neko opalio pljusku i zalio nas hladnom vodom.... jer u zadnjih deset mjeseci otkako smo u braku on je cetri mjeseca proveo po bolnicama.... I u ponedeljak je trebao biti taj dan kada ce ponovo i bili smo totalno nesretni, tuzni..sludjeni al ne bi mjesta. I rekli su nam da dodje sutra tj u srijedu. Malo smo se smirili, i nadamo se da ce ova bolnica trajati max 10 dana (ja se nadam 7) i da ce se napokon odrediti sta je po srijedi... da cemo znati sta nam je glavni neprijatelj da bismo mogli i dalje dobijati borbe :) ... 

12.04.2009.

...sada...

zelim da te gledam, da te dodirujem, udisem... zelim da te drzim za ruku, za mali prst ... zelim da postelju nasu nafilujem tvojim mirisom ... zelim da svaka moja pora upije tvoje osmjehe, tvoje dodire, tvoju ljubav... proslu noc sam bila sretna prije spavanja jer bio si kraj mene i iako sam se budila ne znajuci da li je to java ili san bila sam sretna jer ptred nama je bila jos jedna noc... A sada kada je ta noc pred nama osjetim ponovo tugu - istu onu koja me razara svaki puta kada sam u zadnjih 37 dana napustala tvoju bolnicku sobu... Tuga... pitacete zasto tuga kada je jos jedna noc pred nama ... noc u kojoj ces biti samo moj, bez telefonskih poziva, posjeta, pitanja o zdravlju, hodanju... tuga jer vec sutra navece ja cu ponovo spavati sama kod mame na svom "djevojackom" krevetu a ti ces biti u bolnickom krevetu.... i da! znam da ce sve biti uredu, znam da ces se oporaviti i znam da ce oporavak trajati ... ali ja samo zelim da si stalno tu, pred mojim ocima da mogu da se brinem za tebe, da ti pomazem pri hodu, ustajanju, leganju, zelim da te kupam, milujem, osjecam... Sada cu odagnati tugu i upijati tvoju ljubav, tvoje poglede, uzivati u tvojim osmjesima ... i tako dopuniti svoju energiju da bih se i dalje mogla boriti za tebe, za sebe ... za nas....

27.01.2009.

Snaga

Bas bi bilo super kada bi kompjuter automatski prepoznao nasu potrebu da nesto napisemo. Bar ja tako mislim: evo vec mjesec dana se kanim da sjednem i napisem post, da se oslobodim misli, osjecaja, sjecanja, zelja... al nikako se ne mogu nakaniti. I evo sada sjedim sama u kancelariji i imam sve uslove za pisanje... ali ono sta sam i kako htjela napisati je isparilo..
Pokusavala sam rezimirati prethodnu godinu i to izgleda ovako:
3 smrti (od cega jedna jaaaako draga osoba)
3 osobe bolesne (od toga dvije jaaaaaako bliske)
1 udaja (moja)
i kada sve pomnozim, podjelim, saberem i oduzmem - imala sam burnu godinu! Ali ne zalim se...
Za proslu godinu sam zazeljela da bude zdravije nego prethodna ... i nije bila... i tada sam shvatila da ne smijem zeljeti stvari na koje ja ne mogu utjecati - jer razocarenje niko dobro ne podnosi.
Onda sam dalje razmisljala sta da zelim.... i pozelila sam dvije stvari koje uveliko zavise samo od mene... i pocela sam i realizirati - ne onim intenzitetom kojim zelim, ali polako...
Jedno jutro prije Nove godine probudila sam se jako rano - bio je jos uvijek mrak i nisam mogla ponovo zaspati ... divila sam se snazi zore, snazi jutra kako tjera noc. I tada sam shvatila koja mi je novogodisnja zelja: Zelim da imam snagu kao sto ju ima dan da otjera noc - da se suocim sa svim onim sto ce mi se naci na zivotnom putu!

07.11.2008.

zivot...

Upravo chatam sa prijateljicom na FB-u i obje smo dosle do zakljucka: Vidi nas dvije... prije samo sedam godina, kada smo bile na kraju srednje skole nismo ni mogle zamisliti sta nas ceka u zivotu. Ona je mislila da ce sve ici po PS-u, a ja sam mislila da cu vec sada biti dobra psihologinja i posvetiti se radu sa djecom. Ali zivot nje htio da bude tako. Obje smo daleko od prvobitnih planova/zelja. Ne, nisam nesretna sto nisam upisala psihologiju, zaista smatram da i moj studij pruza ogromno znanje i informacije, naravno ako ih znas i zelis koristiti. Prije sedam godina, nisam mogla sanjati da cu haman pa rasurati dva strana jezika, da cu nauciti tako puno o medijima... Ona nije mogla sanjati da ce tako brzo postati mama, i da ce njena djevojcica jednostavno biti drugacija od svih drugih (zar nismo svi!?!), da ce se morati boriti ko lav za nju, da ce donositi teske odluke za jednog roditela, da ce i ona sama odrasti jako brzo... Ja nisam ni sanjala da ce moj tadasnji momak postati moj suprug, nisam ni sanjala da cu se totalno i potpuno zaljubiti u njega, da ce mi biti najvaznije osoba na svijetu, nisam mogla ni sanjati da ce imati saobracaju nesrecu koja ce ga stajati zdravlja, snage i onoga sto je bio (jak, zdrav muskarac), nisam mogla ni sanjati da ce bas on da dobije multiplu sklerozu, i da ce se nasi planovi i snovi okrenuti za 180 stepeni... Nisam ni mogla sanjati da cu i cemo imati tako dobre prijatelje, koji su nam podrska i pomoc u svakom trenutku, koji su spremni uciniti sve za nas...
Snovi su jedno, a stvarnost nesto sasvim drugo... ali ipak vazno je ne prestati sanjati, mastati, voljeti, nadati se i imati povjerenja u ljude... Mi nismo prestali sanjati - u plan za sljedecu godinu opet smo stavili krstarenje mediteranom! :)

27.10.2008.

bez naslova

ne znam odakle da pocnem... ovo mi je 71 post.. a mislila sam da ce ih do sada biti barem sa jos jednom nulom .. toliku imam potrebu da pisem... Ali ne mogu.. nikako ne mogu!
U zadnja tri mjeseca tj. od 4.-og avgusta kada sam zadnji put pisala post desilo se mnogo toga... Udala sam se... imali smo stvarno pravo vjencanje iz snova.. uzivali smo u svakoj sekundi priprema i napravili divno, urbano vjencanje za sebe i ljude koje volimo. I upravu su svi koji kazu da taj dan proleti u sekundi... stvarno je tako!! Onda je uslijedio apsolutno romanticni medeni mjesec... bili smo na korculi - korcula u septembru je predivna, mirna i puna fenomenalnih boja.. obisli smo mnoga mjesta i uzivali u meditaranskim seocima i berbi... predivno
I onda paf... dragi je imao u toku jedne sedmice dva napda jakih bolova i oduzimanja ruku i nogu... i otisli smo kod doktorice koja je predlozila hospitalizaciju.. I evo preko mjesec dana moja bubica lezi u bolnici, pored svih problema sa kicmom (prelom jednog prsljena, mnoge hernije uzrokovane udesom i posljedice toga - quadripareze) dijagnosticirali su mu i multiplu sklerozu... i da, znam da nije kraj svijeta - jer smo ipak na pocetku zivota...
trudim se da keep smiling...


Noviji postovi | Stariji postovi