anbilivbl ;)
Ili drugim rijecima.. zasto, pobogu, zasto?
Da sam ovih zadnih 48 sati imala nekoga kraj sebe ko bi biljezio moje misli i shvatanja sigurno bih imala materijala za knjigu.. Ovako cu ponovo ostati duzna sebi i drugima za razumijevanje i shvatanje odakle covjek crpi snagu....
Mozda je recept u tome da ne mislimo o juce, niti o sutra nego o sada i ovom trenutku. Da razmisljamo samo o trenutku u kojem smo i da se prepustimo. Jer zaista, kada se nesto desi mi nista ne mozemo promijeniti. I samo se uzalud ubijamo i crnjacimo, pitamo e da sam ovako bilo bi ovo ili ono. To je pogresno i to znam, ali i pored toga te misli dolaze na red... tjeram ih
Ne znamo sta nam donosi zivot, sta nam donosi sutrasnji dan i zahvalna sam na tome. Jer da znamo sta nas ceka sigurno bismo trazili nacin da izbjegnemo ono sto je predodredjeno da se dogodi... a ono sto je sudjeno desiti ce se to je sigurno otimali se mi ili ne.
Ono cega sam svjesna, mada jos uvijek u soku nakon uzasa koji nas je zadesio po treci put (Voljeni je dozio treci saobracajni udes - kao pjesak na pjesackom prelazu), i sto su cinjenice je slijedece:
- ako je nesto sudjeno, desice se!
- andjeli postoje! dokazano! Jer kako drugacije objasniti da se u najgorem mogucem trenutku (kada je Zlaja bio u konfuznom stanju, u polusvijesti, i kada je bilo predpostavljeno da je dobio krvarenje na mozgu) pojavila djevojka koja je isla sa mnom u srednju skolu a koja je sada inzenjer radiologije i radi na kosevu; ona je bila zraka sunca u tom uzasu, svojim pogledom, podrskom, razumijevanjem i slusanjem ucinila da taj pariod ne bude samo ruzno sjecanje; najvise mi je krivo sto je se ne sjecam - ni lika, ama bas nikako... i to je zaista razlog vise da vjerujem da andjeli postoje i da ih On salje
- pitala se se zasto, zbog cega, sta sam (smo) uradila, ili sta nisam uradila... koji je razlog jos jednog iskusenja. Odgovor zasada nije poznat, ali znamd a ce biti jer nema zivotne lekcije iz koje nesto ne naucimo i na tome trebamo biti zahvalni.
- ostarila sam. odrasla sam. i to je dobro.
- ono sto nas ne slomi, to nas ojaca. istina. al' mislim da sam dovoljno ojacala. ako se ja pitam :)))
- ljubav moze pobijediti sve. Istina! Ako je ljubav u srcu nema toga sto se moze dogoditi a da ljubav to ne ublazi. Razmislite malo o tome.. nije nuzno da je partnerska ljubav, moze bilo koji vid ljubavi. Jer ona lijeci, ublazava, daje nadu.. cini zivot ljepsim.
Mislila sam da Zlaju necu moci voljeti vise, ali nakon svega mislim da u ljubavi nema granice prema gore, prema vise. Ona raste iz dana u dan. zahvalna sam Odgovornom jer mi je dao priliku osjetiti ovako nesto. Ni jedno priznanje, uspjeh, nagrada ili novac ne mogu zamjeniti onaj osjecaj kada si pored onog kojeg volis i šćućurite se kao dva kučeta a u grudima osjecas najvecu mogucu srecu... to je zivot! I zbog tih trenutaka sve se moze predurati!!!
Nekako sto vrijeme vise prolazi sjecanja me spucaju knock down-om... ono normalno funkcionises, razmisljas, radis, planiras i odjednom te zvekne toliko jako da od siline mozes samo sjesti i plakati.. iako je ovo drugi rodjendan bez Bakija nekako mi je gori i tezi nego prosli.. bude se neka lijepa sjecanja.. kada sam bila mladja i kada smo jos svi zivjeli kod mame imali smo predivnu rodjendansku ceremoniju. Bez obzira o kome se radilo, i koliko godina taj neko punio organizovali bismo tzv. svecani dorucak.. i znalo se, vadio se najbolji bijeli stolnjak, najbolji servis, escjg, kupovalo se cvijece u tajnosti koje se vece prije sakrivalo u supu i onda ujutro kriomice na prstima stavljalo na kuhnjski sto, ujutro su se ostali ukucani tiho budili, pisali tekst za cestitku gdje bi bile najtoplije i najdivnije rijeci ovog svijata, cinili su sve da kada se slavljenik ustane da zna da im je japosebnija osoba na svijetu. A za dorucak su se sporemale najdivnije stvari, najbolja meza koja se servirala kao za kraljevski dvor, pravilo se lisnato tijesto sa ovim i onim, par vrsta napitaka u porculanskim cajnicima, i nakon svega poklon i torta. Domaca naravno. I kako sam odrastala uvijek sam obozavala ova jutra, ne samo za moj rodjendan nego za rodjendan sviju nas.. jer ti detalji su nestos to svako od nas moze priustiti onome koga voli.. to su znaci paznje, ljubavi i privrzenosti.. Ovih dana dobijam mnoga pitanja sta zelim za rodjendan.. zelim da vratim ono divno stvaro vrijeme kada smo imali ove specijalne trenutke... ili zelim da se vidim za par godina kako u krugu svoje nove porodice sa tri ili cetiri clana na ovaj nacin obiljezavamo rodjendane jedni drugih. Kroz zivot sam srela puno ljudi koji su uskraceni za porodicu i odnose u njoj u kakvoj sam ja odrastala, i zeljela bih da svi u zivotu nadju nekoga ko ce ih oplemeniti i ko ce im zivot uciniti vrijednim zivljenja i radovanja. Ono sto sam primila odrastajuci ucinilo me osobom koja je bogata pa makar nemala dinara u dzepu. Moje srce je puno, moja sjecanja su divna ... i zato hvala Deda, Bako, Mama & Seko ... sada idem da zamisljam moju viseclanu porodicu... ok..i da cistim stan :) 
Dugo nisam pisala.. nije da nisam imala sta, jesam ali nikako da se nakanim. Naravno redovno sam pratila vase zapise dragi moji blogeri. 
Jucer je moja kolegica, koja je 70% ispita polozila na osnovu mojih zabiljeski, skripti i sazetaka polozila zadnji-najtezi ispit kod profe dusmana, i za koji dan ce braniti diplomski... A ja.. osjetila sam radost zbog nje jer pokusava ko zna koliko dugo, ali sam osjetila i ono sto ne volim - ljubomoru :S ... i povrh svega ljuta sam na sebe, pravo sam ljuta.. Jer nisam u stanju da sjednem, saberem se i uhvatim se knjige.. i zavrsim ta 3 ispita i kolokvij... nije da nisam pšokusavala, jesam Boga mi! Nebrojeno puta donosila knjige na posao, pokusavala navece da ih citam (dosla ni dokle), trazila literaturu po internetu (za naucno-istrazivacki rad koji sam super osmislila) al nikako se nakaniti, nikako sebe natjerati da zapocnem..nako zaozbilje. Bijah ja nadprosjecna sutdentica sa dobrim ocjenama, sa zeljom da se posvetim jednoj oblasti koja me praaaavo zanima (odnos monoteistickih religija)... ali sada jednostavno nemam vise zelje ni energije, ni kuveta... I ljutim se na sebe. Necu da budem jednu u moruz mnogih koja zna jako puno o mnogim oblastima a nema fuckin papir koji na kraju biva jedini bitan - ili jesi ili nisi VSS... S druge strane 95% mojih kolegica i kolega je na birozu sa tim papirom, i "sa strane" cuvaju djecu, rade po videotekama... a ja imam posao (radim od prve godine studija ) za koji svi kazu woow blago tebi.. i posao je stvarno zanimljiv ... al ja se ne osjecam dobro jer nemam taj papir... pa ako znate kakav provjeren recept - javite mi!
Ja mislim da sam ja jedinstvena vrsta bloggerke - skoro nikada ne pisem ali redovno citam meni najdraze blogove, i uvijek kada ih otvaram se nadam da cu procitati nesto lijepo.. i uglavnom tako i biva.. raduju me vasi uspjesi i bole vase tuge, razumijem vase nedoumice, suosjecam sa vama u vasoj patnji..jednostavno blogger je neodvojiv dio mene. I onda osjecam griznju savjesti sto i ja ne pisem redovnije..ali ovo sam apslovirala xy puta do sada.. 
